Za devet godina na Mohačkom polju bit će obilježeno 500 godina otkad se odigrala jedna od najvećih bitaka na razmeđu srednjovjekovlja i novog doba, znamenita Mohačka bitka. Kakvo je vrijeme i kakva je Europa, bilo bi nezahvalno prognozirati hoće li se za devet godina velika pobjeda sultana Sulejmana I. Veličanstvenog samo obilježavati ili će se možda i slaviti.

Mohač (Mohács) je u doba vladavine Osmanlija ovim krajevima bio značajan grad, sjedište čitavog jednog sandžaka, a danas je mjestašce sa nešto više od 17.000 stanovnika i popriličnim viškom povijesti: tako malo ljudi, tako puno sjećanja.

Glavni gradski trg djeluje k'o nacrtan: s jedne strane je gradska Vijećnica, preko puta nje zgrada Osnovne škole, na jednoj bočnoj strani crkva, a na drugoj... E, na drugoj ću, kad je već umjesto kakve velebne građevine ostavljen prostor za kafiće, popiti espresso, i to ne kad mi za to bude vrijeme nego... Hm, viša sila...

Ispred Vijećnice, podignute između 1924. i 1926. godine prema projektu Aladára Árkaya, stoji Kip tri kćeri, rad kipara Jenőa Martinellija, podignut u znak sjećanja na oslobođenja ovog dijela Mađarske od srpske vladavine, a tri kćeri su Mađarica, Njemica i Hrvatica, odjevene svaka u svoju narodnu nošnju. Spomenik je postavljen nakon Trianonskog ugovora iz 1920. godine, kojim je ovaj dio pripao Mađarskoj, a neka druga područja dominantno naseljena Mađarima, zauvijek ostala u susjednim državama. Tri kćeri trebale bi simbolizirati jedinstvo tri naroda, na što ukazuju i stihovi na postamentu: prvi stih glasi Dajte ovdje ruku jedni drugima , a posljednji Samo je jezik između vas, odnosno, i tako bi se moglo reći, isti ste, samo što govorite različitim jezicima.

U bočnoj strani Vijećnice su, uz ostale, i uredi manjinskih samouprava: njemačke, hrvatske, srpske i romske. U gradu, naime, uz Mađare, i danas živi gotovo deset odsto Nijemaca i pet odsto Hrvata, Roma je 2,4, a Srba 0,6 odsto. I Hrvata i Srba nekad je bilo mnogo više, više nego Mađara, ali je to danas samo dio davne prošlosti i povijesti. Iz tih vremena ostao je i Pohod bušara, koji svakog proljeća organiziraju hrvatske udruge, a smatra se najpoznatijom turističkom atrakcijom mohačkoh kraja. Eto, još samo da je proljeće, al' nije ni blizu...

Škola je dobila ime po Istvánu Széchenyiju, po kome je nazvan i čitav trg. Grof Széchenyi (1791.-1860.), plemić i političar, rođeni Bečlija, slavi se kao „najveći Mađar“, a najčešće se spominje po svojim ogromnim donacijama Mađarskoj akademiji znanosti i umjetnosti te po gradnji prvog stalnog mosta koji povezuje Budim i Peštu, Visećeg mosta, također nazvanog po njemu. Rekoh da su na drugoj strani trga Tri kćeri, a ovdje su, da muški slučajno ne bi bili zakinuti, trojica ratnika, postavljeni u znak sjećanja na drugu Mohačku bitku, onu iz 1687. godine, kada su s ovog područja napokon, nakon 160 godina, protjerani Osmanlije i njihova vlast.

/ Crkva Navještenja

Crkva Navještenja Blažene Djevice Marije, podignuta u bizantskom stilu, sva se pretvorila u 30 metara visoku i 20 metara široku zelenu kupolu. Podignuta je 1926. godine kao spomen na 400 godina od Mohačke bitke, a i nju je „nacrtao“ Aladár Árkaya, i to zajedno sa sinom Bertalanom. Da ni Bertalanovoj mami Sztehlo Lili ne bi bilo dosadno dok tata i sin rade, dala se na izradu vitraja s likovima svetaca. Zanimljivih mjesta i stvari u crkvi bukadar: od spomenutih vitraja, preko netipičnih bočnih oltara pa do bogatih mozaičkih izvedbi. Na svim vitrajima imena donatora, a među njima i nekoliko hrvatskih – ko bi očekivao da, recimo, u Mohaču živi neki Matija Matković, ali eno ga potpisan ispod Isusovih nogu, bočno od kipa svetog Ante ili, po mađarski, Antala, koji je i ovdje poznat kao „narodski svetac“. U crkvi su i spomen-ploče nekoliko najvećih donatora njene izgradnje.

Lijevo od ulaza u crkvu visoki križ i sjajni dvometarski kip gordog viteza s oklopom i mačem, postavljen 2006. godine. Valjda Mađari neće čitati ptopiščić i uvrijediti se, ali mi „vitez“ strašno sliči na predodžbe Don Kihota, iako se stvarno radi o Ludoviku ili Ljudevitu II., ugarsko-hrvatskom i češkom kralju, upravo onom što je, zajedno sa svojom vojskom, na Mohačkom polju 1526. godine nastradao od sultana Sulejmana I. Mađari ga, dakako, zovu Lajoš II., a zna se da je pripadao dinastiji Jagelovića. Posljednji od njih, pošto je i sam zaginuo bježeći s bojnog polja, točnije udavio se u obližnjem potoku Csele, nakon čega su se svete ugarske krune dočepali Habsburzi.

Iza leđa mu grobne ploče njegovih vojskovođa i drugih velikodostojnika: čanadski biskup Ferenc Csaholy, poručnik István Aczél, plemić Miklós Tarczay i mnogi drugi, a među njima i György Palinai, boszniai puspök ili – eto iznenađenja - bosanski biskup! Ploče s imenima stoje i po arkadama oko crkve, zasute jesenskim lišćem i cikom dječurlije iz obližnje igraonice.

Zastajem i ispred Centra za mlade iza crkve, stavljajući u objektiv zgrade još nekih gradskih institucija, a na neplaniranu kavu će me „natjerati“ zlokobni crveni signal na zaslonu foto-aparata: baterija je pri kraju L i nema mi druge nego negdje uštekati punjač u struju. U kafiću i bašti i gosti i osoblje pričaju njemački, a u neko doba na ulici čujem i hrvatski. Kasnije ću ispred nekoliko prodavaonica vidjeti i obavijest da se tu može pričati njemački. Zna ga, iako je Mađarica, i crnomanjasta djevojka od nekih 20-22 godine: prilazi mi dok šetkam trgom, čekajući da baterija živne. Tako mlada, a već... A već Mađarica J Iz Szolnoka je, kaže, i nudi „usluge“, odmah tu, u stanu u jednoj od pokrajnjih ulica. Cijene u eurima, ali, hajd', da ne zalazim u detalje, mada su novine, vidjeh uz kavu, pune oglasa, pošto je prostitucija u Mađarskoj odavno legalizirana. Ima čudno ime, Dia, bit će da joj je to samo „umjetničko“. Utegla se u izblijedjele farmerke, ali se na prvu primijeti da je zeru zdepasta, a da bih je bolje vidio sa svih strana, sama će se okrenuti i potom se zavodljivo nasmiješiti. Pred objektiv neće, nema šanse. E, Dia, Dia, šta bi to ti, da „kupim“ nešto, a fiskalnog računa nigdje? Gdje je PDV, gdje povrat poreza? Da ispadnem švercer u ovoj pitomoj zemlji, a, pa da me savjest grize sve do Našica, a možda i do Slavonskog Broda? J

/ György Palinai, bosanski biskup

Dia odlazi preko trg, izdaleka još jednom maše, k'o biva, možda sam se i predomislio, a ja uzimam bateriju i hitam ka Trgu Svetog Trojstva. Brončani, desetak metara visoki uradak Ferenca Trischlera natkriljuje čitav trg, a podignut je u povodu 900 godina od prvog spomena Mohača, dakle 1993. godine, budući da je grad prvi put spomenut 1093. godine u darovnici kralja Lászla. Na jednoj od zgrada i spomen-ploča sa slikom Jánosa Gertnera, najpoznatijeg mohačkog svirača, kralja romske glazbe, umrlog prije 18 godina.

Do barokne crkve na kojoj stoji da je izgrađena 1766. godine i da je proglašena spomenikom kulture stižem upravo u trenutku kad crkvenjak okreće ključ u vratima. Dosta za danas, njemu, a ja sam imao vremena zaviriti i unutra, ali, eto, ne dade mi se. Zidovi napukli, država, izgleda, baš i nije poletna u očuvanju i obnovi spomenika. Nije mi, doduše, ta crkva ni bila u planu već srpska pravoslavna, posvećena Silasku Svetog Duha, na koju ću naići kojih 500 metara dalje. I ona je sakupila lijepih godina, budući da je sagrađena još 1752., a toranj joj je dozidan 1773. godine. I tu slijedi razočarenje: ne da je zaključana crkva, već se ne može ni u dvorište. Uzalud obilazim puni krug ne bih li možda s druge strane našao drugi ulaz. I nalazim ga, ali je također zaključan. Ostaje mi popeti se na neki zidić kako bih „dohvatio“ crkvu te zabilježiti ćirilični natpis i tablu Szerb utca odnosno Srpska ulica.

Nije da se u Mohaču ne bi imalo vidjeti još zanimljivih mjesta, ali je jedino koje se ne smije preskočiti središnji gradski park sa spomenikom poginulima u oba svjetska rata. Nalik je mauzoleju, sazdanom od četiri vitka stupa, ali me najviše zanimaju beskrajni popisi poginulih, među kojima nalazim i puno naših prezimena: Banovići, Mijatovići, Pavkovići, Martinkovići, Filakovići, Perovići, Mirkovići... I trojica s prezimenom Bosnyák: Antal, Márián i Mihály, odnosno Anto, Marijan i Mijo. Okolo su i neki drugi spomeničići, primjerice žrtvama čistki u mađarskoj vojsci 1950.-53. godine, kada su komandu praktički preuzeli Rusi, pa jedan drveni obelisk i isti takav zaljubljeni par, bista na kojoj nema nikakvog imena, Nepoznat Neko, pa neki dugokosi kralj i njegova... Hm, kako je zaljubljeno gleda, dabogda da mu je žena.

/ Kako je zaljubljeno gleda, dabogda da mu je žena

Nedaleko je, uz dječju igronicu, kip koji ne kontam, mada sumnjam da je možda u pitanju vještica s tikvom, a na drugoj strani kino „Kossuth“, gdje se uvijek može vidjeti i nekoliko izložbi, ne samo s filmskom tematikom, a stalne su postavke slika Mihálya Kolbea i Andrea Németha, kao i zbirke crne keramike, karakteristične za mohačko područje. Rado bih naslonio pogled na sve spomenuto, ali mi valja dalje, ka Mohačkom polju.

Datum je bio 29. kolovoz, godina 1526., a velikom okršaju prethodilo je osmanlijsko osvojenje Beograda (1521.) i pokušaji ugarske vlasti da se poveže s Habsburzima kako bi ojačala protuosmanlijski obrambeni savez. S jedne strane, rekoh već, Sulejman I., s druge strane Lajoš II., koji uopće ne sliči samom sebi ispred Crkve Navještenja. Sulejmanu su 32, Lajošu svega 20 godina. Sulejmanovu vojsku predvodi veliki vezir Ibrahim-paša, dok Lajoš sam predvodi glavninu svojih trupa, drugi dio je pod zapovjedništvom Krste Frankopana Ozaljskog, a treći, koji je vodio Ivan Zapolja, ostaje izvan bitke, pošto je poslan da spriječi osmanlijske postrojbe ako u napad krenu preko južnog dijela Karpata. Rezultat okršaja: oko 10.000 mrtvih (s obje strane), a među njima i oko 1000 pripadnika ugarskog plemstva. Sultan je odlučio da zarobljenika neće biti, tj. bilo ih je, ali su odmah pobijeni.

Nekih šest kilometara odnosno petnaestak minuta, koliko treba do Spomen-parka, pretvara mi se u gotovo sat vremena. Razlog je bizaran: polazim u pravcu Sátorhelyja, a na krivu stranu me okreće putokaz za muzej na skretanju za Kölked. Ispostavlja se da se radi o – Muzeju bijele rode! Sit sam ja roda, i crnih i bijelih :-) Elem, bliže mi je ponovno produžiti do Mohača, napraviti puni krug, pa zažmiriti na lijevo oko i začas me evo ispred Spomen-parka.

/ U Muzeju Mohačke bitke

Bitka se stvarno odvijala na cijeloj ravnici odavde do Mohača, ko zna koliko još bočno, ali se spomen-park morao napraviti na određenom mjestu. Mogao je bilo gdje, sve je isto dokle pogled seže. Prolazim pored glavne zgrade, izvedene u obliku ugarske kraljevske krune, pa ću pravo na ogroman plato, sav od koncentričnih krugova, koji krasi nekoliko stotina drvenih skulptura vojskovođa, ratnika, konja, oružja, oruđa... Prvi su na redu kralj Lajoš s jedne i neki od njegovih vojskovođa s druge strane, za kojeg je, saznat ću kasnije, svugdje na internetu krivo napisano da je sultan Sulejman, a potom slijede ostali i ostalo. Neki od kipova uspravni, neki nagnuti, opći nered na bojišnici, moglo bi se reći, a nekima ne uspijevam odgonetnuti značenje. Sultana je ipak lako poznati, pošto mu je u rukama užana mreža puna odsječenih ljudskih glava. Naravno da ovakvo mjesto ne može proći bez topova, ali ne znam otkud visoko uzdignuto pero?! Na najdaljoj točki nekoliko metara visok križ, a skulpture na jednom od bokova zalaze i u obližnje šumarke. Njiska konja, makar su drveni, razliježe se na sve strane i, vijugajući krugovima labirinta, nestaje u posljednjim sunčevim zrakama.

Prvotno je Spomen-park podignut 1976. godine, a sastojao se od ovog što spomenuh i široke niske zgrade sa fontanom u središtu, ali se sve promijenilo nedavno, kada je, zahvaljujući izdašnoj donaciji Europske unije, dodana višekatnica u obliku krune. Na zidovima stare zgrade ostavljene su ilustracije bitke, mada ih je, jasno, vrijeme pregazilo, pogotovo što se u novoj zgradi Mohačka bitka i sve vezano za nju može vidjeti u 3D formatu, na povelikom platnu, i to na mađarskom, njemačkom, engleskom i hrvatskom jeziku. Kroz postavku me vodi kustosica Izabela Hegediš: tu su, u prizemlju, lutke obučene u ugarske i osmanlijske ratnike, mačevi, šljemovi i oklopi pronađeni tijekom radova, kao Dorottya Kanizsai i njeni sluge koji su upravo krenuli pokapati mrtve te mnogo drugog zanimljivog. Na katu je izložba fotografija napravljenih u vrijeme arheološke kampanje, a na najvišoj razini vidikovac s kojeg se čitav Spomen-park prostire kao na dlanu. Projektantima se ipak omakla greščica: nisu predvidjeli „mogućnost“ da se prozori zaprljaju i svana - drugim riječima, nema načina očistiti ih, pa je pogled malkice mutan.

/ Sulejman ili ugarski vojskovođa?

Europska unija financirala je i novu kampanju arheoloških istraživanja, a – iako se zna da je poginulih bilo mnogo više – zasad je otkopan (i potom sahranjen) samo jedan broj njih. Otud i svježe humke s cvijećem posred Spomen-centra, nedaleko od zvonika, koji je također rad nekog od umjetnika, autora drvenih skulptura.

Na kraju me zanima još jedan detalj: otkud iza leđa direktora Györgyja Varge, a na porti sam zatekao upravo njega, „osječko pivo“?! Znam da Osijek nije daleko, ali svugdje drugo vidjeh „soproni“, „heineken“, „borsodi“, „dreher“, a ovdje samo „osječko“, i to u čak tri inačice. Jest, Izabela je s tog kraja, na posao svakodnevno dolazi iz Vardaraca kraj Osijeka, ali ni to nije razlog, već činjenica da je među posjetiteljima, kažu, najviše upravo Hrvata, uglavnom onih iz Slavonije. Pa kad je već tako, slava ratnicima, hvala Györgyju i Izabeli, zbogom, Mohač, odoh i ja - na jedno „osječko“!